Blagi zalazak sunca zlatio je tvoju tamnu kosu, tvoje oci bile su usmjerene, tvoji sigurni koraci otkucavali su jedan po jedan dok si mi se priblizavao, a ja sam sjedila na obali gledajuci kako tamo negdje u daljini Sava ljubi nebo, osjecajuci tvoju blizinu i u sebi sam brojala te milisekunde nase udaljenosti. Onda si sjeo pored mene, citirao neki prikladan stih iz pjesme tvog omiljenog benda, a ja sam se pravila kako znam tacno na koju pjesmu mislis...
Ja imam svoje snove i imam prijatelje
a moje srce trazi mir
Imam svoje mesto, nit' siroko, niti tesno,
al' tu nedostajes mi ti...
"Pusti sad te kofere, dodji da te poljubim", rekao si, i jos ocupkao dva-tri koraka dok ti nisam poletjela u zagrljaj. Nisam se kolebala, samo sam zeljela da te gledam jednu sekundu vise, da pronadjem onaj mali madez na tvom obrazu za koji sam samo ja znala, zeljela sam da sto vise tvoje ljubavi upijem u spuzvu svoga sjecanja upravo u tom trenutku, jer tog trenutka, tvoje srce je bilo u tvojim ocima. I gledalo je mene. "Jesam li ti nedostajala?", pitam smjelo, gledam tvoje blistave oci na mjesecini, i dok samo naslucujem da se zjenice tvoga oka sire, slusam melodiju tvoga glasa kako se valovima po vazduhu siri, stezem te jos jace, i u tom trenutku odlucih
da ne zelim da te pustim.
Veceras, dok biserne ti pahulje srebre put, da l' sjetis se tonova tihe sonate
koju su ti drhtave mi ruke pokusavale odsvirati?
G-mol i miris mandarina ispreplitani u zimsku simfoniju na koju si nepovratno urezao trag svojih koraka, uzalud pitam sjecas li se proslog Bozica i snijega koji skripao je pod petama..
Mala zelja pri padu zvijezde ostala je neostvarena, ali ko zna,
mozda mi i ne bi funkcionisali. Mozda smo bili savrseno pogresni jedno za drugo....
Uzalud pitas, kako zivot, Zivotu je sasvim dobro,
otisao je ovog ljeta i vidjam ga u navratima, bas u ono vrijeme kad si ti u gradu.
Uzalud pitam.
Ne rekoh ti nikada da sam voljela traziti tacnu nijansu boje tvojih ociju dok bih te polusvjesno slusala kako srcano opisujes neku novu pjesmu koju si cuo. Ne stigoh ti reci koliko me radovala tvoja blizina, cak i sama pomisao na nju, makar u sutnji prosla, svaka sekunda tebe me cinila sretnijom. Vrijeme, kojeg uvijek ima za tren premalo, mi nikada nije dopustilo da ti kazem da sam se navikla na miris tvog parfema pomijesanog sa przenim kestenjem proslog Novembra. Ne rekoh ti da sam nekada znala zamisljati tebe i mene u Vilsonovom, kako nepravilno hodamo po narandzastom liscu, kako se cvrsto drzimo jedno za drugo i smijemo se nekoj gluposti koju si opet ti rekao. Ne stigoh ti reci da sam voljela i nase male svadjice, i nasa djetinjasta mirenja poslije njih.
Ne rekoh ti da se boris za mene iako je to bilo jedino cemu sam se nadala.
Ne stigoh ti reci da ne odes..
Ne rekoh ti toliko toga...
Dragi, ja vec dugo plesem po tudjim pravilima pustajuci srecu
da svojim krilima zamahne blizu mene, i da me, ne obaziruci se, zaobidje.
Praznim pogledom pred svima, gledam te i suzdrzavam svaku emociju od
uzaludnog ispoljavanja u javnosti, nadajuci se da cu te tako suzdrzati i u sebi,
ali kao po nekoj nezasluzenoj kazni, miris tvog opijajuceg parfema me svjesno
dovodi blizu tebi, udisem ga, zaboravljajuci ili samu sebe uvjeravajuci
u slucajnost tvoje blizine.
Ja bas, izgleda uzivam gledajuci tudju glavu nonsalantno smjestenu izmedju tvog desnog ramena i vrata, tudju ruku kako njezno gladi tvoju,
tudji osmjeh pracen tvojim...
Mazohisticki, drzim se blizu tebe, pracena nadom da ce ti mozda, nekad,
u djelicu sekunde, srce zatitrati na moje korake, i da ces
mozda, jednom, kad nam se pogledi susretnu,
pozaliti sto si me ikada pustio.
You will go where you need to
I hope you will find peace
And anytime you start to believe
That everyone in life just leaves your side
Please remember me...
Pomalo sladunjavo, ali naprosto te volim toliko da
mi je sladunjavo postalo sasvim logicno.
Nedostajat ce mi tvoj presmijesni mali piskutavi glasic kad naglasavas neke pojmove, nase telepatske misli, nedostajat ce mi drzanje nasih glava, potpetica i standarda visokim, djetinjasto glupiranje i sanjarenje,
nedostajat ces mi ti, i kako si me uvijek tjerala da ne kasnim,
kako si uvijek cekala i govorila kako je to zadnji put,
nedostajat ces mi ti, puno.
ali znas sta, ma koliko kilometara i magistralnih puteva nas razdvajalo,
I'll always be just a phone call away. Merima....
"prosirimo nase vidike!"
Ne postoji moja teritorija na tebi. Ne postoje moji uzdasi rasuti po porama tvojih bicepsa i nema me kako ti pjevusim neku sporu melodiju za laku noc.
Ja nisam prva kojoj pozelis sretan rodjendan, nisam ni zadnja ciji glas bi volio cuti na kraju dana. Nismo brojali zvijezde, nemamo nase sazvijezdje i ne, nemas maleno srce urezano pored mene u svom imeniku..
Svako lijepo sjecanje na tebe isprano je vec i polu-izblijedilo.
Polu-izblijedio si, da znas.
Samo se ovo sujetno zensko u meni jos sjeca mirisa tvoje kose u toplom proljetnom praskozorju..
prsti u kosi kroz mirise jutra
sto donose ljubav od danas do sutra
zlobno mi sapcu da prolaze godine
i kako voljeti, kad sve sto imas to su porazi...
milion godina u jedan kofer nocas staviti,
kad sve sto imas to je laz i to je najbolje sto znas...
lagati
Ja sam od onih što najvise cute, kad najvise pricaju...
Mogla sam ti ocni kapak
snivajucim usnama dotaci.
Mogla sam tise od kosmosa
na tvom dlanu plesati.
Mogla sam.
Samo da si hteo. Mogla sam bojama
kroz kosu ti ruke provuci.
Mogla sam neznije od latice,
prstima ceznjivim izvajati svilene skulpturice kolena.
Mogla sam.
Samo da si hteo.
Mogla sam neznije od blage svetlosti
kroz tvoje bice prosetati
zastati.
Mogla sam citave klavirske simfonije
po kozi ti komponovati,
oblacima dirigovati
i njihovim te notnim stranicama
obaviti.
Mogla sam.
Samo da si hteo.
Bas ti lijepo stoji more i so u kosi.
I sunce. I dan bez obaveza, daleko od svega sto poznajes.
Bas ti lijepo stoji neko ko bi ti ispunio sve zelje,
i bez razmisljanja svoj korak uskladio s tvojim i na ruci
ti trajnim markerom upisao svoje inicijale
i malo pravilno srce za sretan put.
Bas ti lijepo stoji more.
A meni u sumorna jutra ne nedostajes ti
i ne pitam se gdje si. Ne sjecam se nijedne tvoje rijeci,
ni tebe. Uopce. Ni najmanje.
Svakako...
Too long we've been denying,
now we're both tired of trying....
It is what it is
"...Kad se ženska jednom okrene protiv tebe, pusti sve u materinu... Ona te još možda i voli, ali se u njima nešto preokrene. A onda kad se preokrene, mogu te gledati kako crkavaš u jarku, pa još te pregaziti autom i na tebe pljunuti..."
Tumarajuci kroz lavirinte samoce,
sakupljajuci ostatke ponosa, ljubavi i inata
uzalud pokusavam spojiti delove sebe,
jer kud god se okrenem udarim u tebe i lomim se
u parcad stakla.
a ti, Bog zna gde si ti.
prosula sam pred tebe srce puno bisera
za tebe sam se borila,
borila i izgubila.
a sad je proljece, moje godisnje doba.
I da te ne bude, i da ne bude ni tebi slicnih, da te nije
bilo i da te nema, opet bih postojala.
da je moglo biti sve bolje i drugacije, al' te nema
Prije nego sto utihnu sve svijece na torti, i sa usana mi se jos jednom samo otmu slogovi tvog imena, prije nego sto sve postane uzaludno i nepotrebno,
samo se pojavi, I stavi tacku na jos jednu nedovrsenu pricu, kakve su bile sve redom prije tebe,
pojavi se i pusti da u sekundi odbolujem svoju tragediju,
ne pricaj nista, jer svaka tvoja rijec veceras zvuci kao izdaja,
samo se pojavi i suti. S casom tuge u rukama..
Who do you think you are?
Runnin' 'round leaving scars
Collecting your jar of hearts
And tearing love apart
You're gonna catch a cold
From the ice inside your soul
"a ja stvarno nisam kreten..jesam li?"
jesi.
"Okay, here it is, your choice... it's simple, her or me, and I'm sure she is really great.
But, I love you, in a really, really big pretend to like your taste in music, let you eat the last piece of cheesecake, hold a radio over my head outside your window, unfortunate way that makes me hate you, love you. So pick me, choose me, love me."
"Sve je to dio odrastanja. Obuzmu te ovakve neke brze strasti, i dok trepnes, sve je gotovo. Opraštaš pogreske, pronalaziš savrsenstva, lud si od zaljubljenosti; a onda idućeg dana izađe sunce, i sve je gotovo..."
- William Goldman, "Princeza nevjesta"
I slabi sjeverac u mojoj kosi, more zvijezda koje gledam s tvog ramena,
par rijeci koje trebam da cujem i osjecaj tvoje iznenadne blizine cine stvari nekako laksim.
Nekako podnosljivim.
sve i da niceg ne bude.
A ja sam ti takva da cu poreci svaku bliskost s tobom
i zakleti se tri puta u to da ne primjetim svaku promjenu u izrazu tvog lica,
i da te ne znam kad se djeciji duris, takva sam da cu te se odreci radije
nego da ti priznam da izazivas u meni naivan osjecaj kakav vec dugo nisam imala,
i da svaki dan sve vise ceznem da te ugledam.
A i ti si isti takav.
A ja, dok gledam ti u ugao ociju, dok si usredotocen na milion drugih stvari, dok nonsalantno odmahujes rukom na neku glupost, ja bih sjedila pored tebe i stisla ti ruku,
tiho ti pjevusila
"I just called to say ...how much I care"
I čemu se nadaš srce moje?
Ja nisam dovoljno ta.
Nebo i veceras svira jednu od onih 'posljednjih' sonata,
u nekom sanjarskom mezzopianu, a na svakoj crnoj tipki, po jedna tuzna
subota i jos po jedno sjecanje, kao da ih vec nema previse.
svaka nota ti pristaje i ima tvoje crte lica, i tvoja je. Svaki simbol nade utkan duboko u prekrizene note, intonacija pogresna, melodija izmijenjena, a ti stojis nepomican, bez trunke sumnje da je mozda bas tebi posvecena. Kao sto jeste.
Ja sam ti ocutala najljepse rijeci na svijetu
veceras. I nisam ti otpjevala dio pjesme koji sam zeljela.
I nisam te zagrlila. Samo sam pustila slijepo vjerujuci, da ce vrijeme odraditi svoje,
a vrijeme i ja smo vec odavno
na Vi...
..."A mozda da me zagrlis" - njene rijeci kao varnice uzurbano dolaze do njega, i tada on napokon shvati da sve cudne pokrete kojim mu se neprirodno priblizavala mogla je zamijeniti sa tom laganom sintagmom. I priblizi joj se jos vise, pomalo nezgrapno skupi svoje dlanove tako da je izmedju njih samo njeno sicusno tijelo i malo toplog vazduha. Prosaputa joj usput neke uvjezbane rijeci, zazmiri i pusti trenutak da potraje koju milisekundu vise.
Pored nje stoje dva svijetlo-zelena kofera prislonjeni uz drvenu klupu na kojoj je ugravirano par imena i jedno "Cekat cu te Natasa", a pored njega red voznji autobusa koji stizu na peron 5. Njen vec kasni par minuta.
Zamisljajuci ovo kao epilog njihove tragedije, ovu jedinu i beskonacnu ljubav, ovo uvijek i zauvijek naglo prekinuto jednim pozivom na koji se uopce nije morala javiti, jednom prilikom da ispuni sve svoje snove bez njega u njima, jednim jednostavnim potvrdnim odgovorom ostavlja ga iza sebe u ovom provincijskom gradu,
dok ulazi u dvospratni autobus s reklamom Red Bulla obojenom cak i preko prozora,
sutnjom ga pozdravi pretvarajuci se da to nisu suze sto brise, nego alergija na polen u decembru, mahnu mu s prozora petog sjedista i ostavi ga zamrznutog u vremenu i u prostoru,
zamrznutog na sav svijet oko njega osim na nju, kojoj ce dusa biti vjerna i kada je nema vise....
Nemojte mi reći
kada ga u foajeu pozorišta
vidite na prvoj reprizi,
i ne prepričavajte mi
njegov komentar u pauzi,
jer ste pomislili da bi me zanimalo
Nemojte mi reći
i kada vam preporuči kafanu sa ugla,
ni slučajno- ja sam ga prvi put tamo odvela
i konobarica nam je pevala
nekakvu veselu dečju pesmu
i pokazala nam sliku od svoje ćerke
Nemojte mi reći da se kladio u put u Portugal
Dobro je, sve je dobro…
Ja to već znam i nemojte mi reći
Baš me briga, družite se sa njim po Portugalu
Pijte medicu i jabukovaču,
osvanjavajte sa njim,
prepričavajte tekstove,
srastite sa telefonskom slušalicom.
Nema i gluva-
ja ne postojim za vaše reči.
Ne govorite mi.
Ne zanima me i ne čujem. Naglo mi je post'o selektivni sluh.
Njegove reči tek reči su prikaze.
Koga se još tiče šta je rek'o duh.
Sta da pricam, ja danas ne znam
nikog ko ti je slican
bez reci si na basamak stao. i samo slusao.
to si najbolje znao... A i srce...
Ono se ko jare opire...
Retko ko do njega dopire...
Samo jos ti ponekad.
Ja sam ti, sasvim okej. U inat vremenu, drzim se za nit vjetra, jednog pravog grego levantea,
i borim se sa svojim malim djavolima.
Znas da marim ja, za sitnice u prolazu, i jos postoje dani
kada iz kofera sjecanja izvucem neko novo,
i da znas da postoje dani kad se cvrsto cuvam za jedno od takvih,
ali ja sam okej iako marim.
jos uvek sminkam stvarnost tvojom bojom jer drukcije ne umem,
Ne zelim pred laznim svetom celim da se lazno veselim
to nije osmeh, to je grc -ljudi su slepi
Lepi dani, nasmejani za tebe, za mene skice druge duge ulice, srce skitnice zgazeno nehotice, znam da znas.
Plasim se da priznam da postojis, rane gnoje
i da mi falis, fale mi dodiri, fale mi reci, fali mi osmeh, fali mi lice fale mi lazi, fale sitnice, dosta krivice, ptice selice nestaju ja ostajem Prokleti srecni zagrljeni ljudi sve te uloge su bile nase
samo moje i tvoje a gde smo sad gledaj u mene, nema mene
I reci sta je to ponos, sta je to sram
ne zelim da znam
A nagla kakva jesam slagala sam sebe da si laz
i vratila se svojim starim stazama
ali ni svi peroni sveta nimalo me nisu promenili.
Sve je nista, slomicu kazaljke
vreme ce stati, kosmos ce cekati
da samo umem da te vratim
Dok pada zaborava plast cutim jer znam da znas uvek si znao i uvek znas
ti, jedini moj koji odavno nisi jedini
Svaka sekunda kao godina, al' barem znam na cemu sam
i barem znam da nema nas i spremna sam da budem nasmejana
pred svima, iako te kad sam solo i dalje oblikujem od oblaka dima Oprosti sto nemam snage da te slazem
da ti zelim srecu sa njom
a i sta ce ti to od mene?! i nikad ne saznaj kako to boli kad nekoga volis, a mrzis.
Kad mrzis, a volis i lomis se da izdrzis
ostaje nada da ce nekad negde neko
hteti da shvati mene, moja lutanja, mastanja i sanjanja
I znati da ih prati i, ko zna mozda jednom nadjes me...
Tamo gdje prestajem ja.
ali sresces samo stranca, slucajnog prolaznika i pogled leden
iako te je taj neznanac nekada voleo vise od sebe... Cutim, jer znam da znas,
uvek si znao i uvek znas.
kazaljke su se poklopile.
I ne uvijek, samo s vremena na vrijeme, kad me odnesu valovi i struje
tamo gdje me ne treba biti, tek ponekad kad mi misli odlete u zakljucani dio svemira,
negdje gdje jos stanuju nase oluje, gdje su mozda zalutale bolje strane nas,
tek nekad, kad mi nema drugdje....
i kad je sve ostalo tako strano.
Ti, nedostajes mi. Svim srcem.
Odmorit cu prste od stalnog gledanja kroz njih pa se ne trebas zanositi
da cu ikada oprostiti.
A ja bih prezivjela danas bas onako kako to nikom ne uspjeva.
Odbolovala bih bolesnu subotu uz osrednji TV program i caj od kamilice,
poneki pogled u daljinu i duhovnu molitvu u kojoj nisi ti...
Bas bih lijepo prezivjela danas, i sa uzitkom bih kroz navucene zavjese posmatrala
ptice kojih nema, zrake sunca koje nestaju u oblacima, poneku lokvu na cesti koja je potpuno suha, tebe koji vec odavno ne prolazis ovom ulicom ..
tvoj ce nemir tada skriti neko ko mi nije slican...
Da li to ljubav pravi od nas slabice il' ja to samo tako izgledam?!
Well in case you failed to notice,
In case you failed to see,
This is my heart bleeding before you,
This is me down on my knees, and...
These foolish games are tearing me apart,
And your thoughtless words are breaking my heart.
You're breaking my heart. Well, excuse me, guess I've mistaken you for somebody else,
Somebody who gave a damn,
Somebody more like myself.
I ovo bolesno srce (ono isto koje sam ti nekad na dlanu nudila) nikada nije bilo praznije.
Znas, najvise me boli sto ni oni poslije tebe
nisu bili bolji.
I sto je svaki nasao bas isto mjesto gdje da me udari, moju javnu
Ahilovu petu u koju ce da me rani, svaki poslije tebe.
Sretna ti bolesna, mazohisticna i iskrivljena Nova Godina. I tebi i svim sretnim, tebi slicnim.
Mi nesretni cemo se vec nekako snaci.
O moj Boze, nisam toliko pijan, da bih znao sta je sudbina.
A bilo je i onih dana kada ti sve ide.
Neocekivanih poziva, hladnih jutara, i toplih majskih predvecerja.
A onda, jesen stigne, dunjo moja..
Pozorisnih dasaka, sporednih glumaca koji preuzmaju glavne uloge,
dobrih pjesama i starih drugova.
Oduvao te najblazi nemirac.
Naucih pojam vjecnosti, smijati se glupostima,
naucih plesati uz svoju muziku. I stvarati sopstvene price.
Bilo je i onih losih, da se ne lazemo. Ali da nije tih,
ne bi znali kada nam dodju oni dobri...
Naposletku, ja sam dobro znala sve.
Panta rei.
Pa cak i dijamanti su samo vjecni onoliko koliko ti zelis da ih nosis.
Poljubi me u vrat
jer ova noc je hladna kao led
i ne gledaj na sat
umotaj me dok vani pada snijeg
rastopi me na vrelim usnama
dok sapucem ti rijeci pjesmama
Ima li nade za nas?
Nikome ne pricam o svojim snovima, jer na tebe lice.
ja nisam ista ona stara, ako te zanima.
Nisam vise onako naivna,
i ne vjerujem vise u gluposti.
Ne slavim cifre u kalendaru, i ne cekam da se kazaljke poklope.
Ja sam sasvim ona ista stara ja,
kad pogledom srusis moje odbrambene linije,
kad bez rijeci hodamo zajedno, i samo tisina ostane da nas veze.
Nisam vise ona ja,
kad zazmirim na scene koje glumis savrseno,
kad sebi u njedra opsujem svaki spomen tvog imena.
Ista sam, sasvim,
kad pricam vjetru kao tebi, sve sto me muci,
i cuvam kisu, kao tebe,
kad brojim zvijezde kao s tobom.
Sjedila je sama, na obicnoj klupi u malom parku,
posmatrajuci rijetke prolaznike, zagledavsi se tu i tamo u neku svoju daljinu.
Hladno septembarsko predvecerje i blagi sjeverac titrali su po njenoj kozi, ali ona se nije pomjerala. Kao da radi najvazniju stvar na svijetu, kao da ceka sopstvenog Godoa,
kao da nikada nece otici.
Sjedila je na sredisnjoj klupi u praznom parku. Tek ponekad bi se ucinilo da je pomaknula ruke, da sebi sama nesto objasnjava, da sebe sama necim tjesi. I onda opet nepomican izraz lica.
On trceci ulazi u park, dolazi do nje, spusta se u cucanj tako da mu jedna noga cini oslonac, a druga daje ravnotezu, stavlja jednu ruku na naslon klupe, i pokusava doci do daha.
"...pa gdje si nestala ti, trazim te po... cijelom... gradu..."
Ona suti, ne sklanja pogled s neke daleke tacke, jasnog i nedodirljivog stava.
"...mislio sam da ti se nesto desilo. Hej, pogledaj me...sta ti je?" "Nije mi nista."
Tek ga tada pogleda ispraznim pogledom, kao da nesto trazi od njega,
kao da postoji neka nedorecena recenica koju mu je u tom trenutku uputila.
"Izvini. Izvini. Izvini." "Pomoci ce ti ta gradacija iste rijeci. Pusti me"
"Izvini. Ne znam sta da kazem."
"Trebao si prije o tome misliti"
Ona pokusava da ode, on se pridize na noge, i rukama je stegnu, tako da je jedva uspjela ustati. Drzi je, i u neznanju sta da uradi, nadajuci se da mu u ocima
pise svaka savrseno sklopljena recenica koju je smisljao trazeci nju, nadajuci se
da ce upravo tada da oci kazu ono sto rijeci ne mogu, zasutio je i nesvjesno joj stegnuo ruku jace.
Ona nastavljajuci njegovu sutnju, gledala je u ponor njegovih ociju, pretuzna da ostane, nemocna da ode. Minute, kao male vjecnosti, valjaju kroz prostor i kada se cinilo
da bas nista ne moze prekinuti jaz izmedju njih dvoje,
ona izusti, tek jedva da joj se usne pomaknuse, "Zasto si... lagao?"
Njegovo lice, za razliku od onog napetog i opreznog, sada se pretvori u neki polusmijesak, skoro da mu je laknulo njeno pitanje, pogleda je njezno, i spremno odgovori
"Zasto bih ti lagao?"
"Na pitanje se ne odgovara pitanjem. Uostalom, nije vazno..."
"Stani, pogledaj me." "Zasto da te gledam? Ne mozes mi odgovoriti, pa smisljas glupe recenice. Znam te, ne zaboravi to."
"Znas me, onda mi vjeruj" "Povjerenje treba da bude dvosmjerna ulica, ali previse se auta parkiralo u nasu. Ne vjerujem ti, i nikada necu, pusti me"
"Jesi li sigurna?"
Kratka sutnja, ona ne razmislja, samo si daje vremena da se sama pomiri s tim. "Sigurna sam"
"Uredu, tvoja odluka"
I tek tako.
Jedna recenica.
Pogled nedorecen, zatvoren, hladan.
Stajala je sama, na sred malog gradskog parka,
i ne obaziruci se na rijetke prolaznike, pogleda praznog, i srca slomljenog.
" Sto manje zenu volimo, to joj se više svidjamo. "
Obećao je da će joj dati sve, baš sve što želi,
kao što zaljubljeni muškarci uvijek obećavaju.
A ona mu je, unatoč sebi vjerovala, kao što zaljubljene žene uvijek čine.
ja odbijam biti dorasla takvim iznenadjenjima, i odbijam stvaranje sitnih bora izmedju obrva, kad god te spomenem.
I plasim se sljedeceg blijedog decembra. I ovih krupnih sati, i sljedece srijede, i svih crveno krizanih datuma.
Postoje dani kad proslost navali kao stihija da me uzima. I tad mi nema kud.
Decembar, 15. 2009
Snijeg je padao sinoc, cijelu noc, ili se bar tako ujutro cinilo.
S prvim zrakama svjetlosti, bijelile su se i jos neociscene ulice. Tek poneki prolaznik je utiskivao svoje stope u kristalni sag, izdisajuci jasno vidljiv topao dah u nevidljivo hladno prostranstvo.
Gledala sam kroz prozor, i nisam zeljela izaci. Nisam vidjela nista privlacno u eksterijeru, nista sto bi me privlacilo, i mamilo me da izadjem. Sta se mora nije tesko, uvjeravala sam se pakujuci stvari u ruksak i krecuci u skolu.
Hladnoca. Put u skolu. Dosada, ustaljene fraze i svakodnevni 'deja vu'.
Sivilo noci u pozadini sa narandzastim gradskim svjetiljkama, koje su na magican nacin osvjetljavale sitne padajuce pahuljice snijega, kao perje polahko spusteno prije nego sto bi se stopile sa bijelim izgazenim kristalima na ulicama.
Grad je u mraku, nestalo je struje. Vecera u tamnom, i pomisao na jednu osobu su prekinute glasnom i poznatom muzikom, "99 times." Propusten poziv. Ponovo zvoni. Nepoznat, vrlo poznat broj. Javljam se... par rijeci uvoda, sale, dogovora i obecanja "Vidimo se."
Vidimo se, za pola sata, tu negdje. U zurbi se jos uvijek neraspremljena spremam, plave farmerice, dzemper, plavi kaput i tamno plava kapa, sivo-crni sal i crne kozne cizme, upisujem u dnevnik par jednosloznih informacija 19:53 "Struje nema, snijeg je dosta napadao. Pisem pod svjetloscu mobitela, a inace, cekam da me nazove i da krenem, maloprije smo se dogovorili, setnja..."
Mobitel zazvoni, javih se i usudih se izaci.
Cekao me je, ili sam ja njega. Tog se ne sjecam.. Nije nosio kapu, imao je hiljadu bijelih pahulja po plavoj kosi, i imala sam osjecaj da ce se prehladiti. Crna zimska jakna, i sivo-crni sal na pruge, iz Avona, koliko se sjecam, a sama se iznenadjujem sitnicama koje uspijevam da izvucem iz sjecanja.
Nije nam ovo bila prva setnja, ni prvi izlazak krisom, pa smo krenuli uobicajenom stazom, samo sto ovaj put, nije bilo nikoga na ulici. Da li smo to mi, jedina dva idiota koja izadjose po ovakvom vremenu... da setaju?!
Jesmo. bili. Razgovora se ne sjecam, a u tim trenucima, zaklela bih se da cu pamtiti svaku rijec, svako i neizreceno slovo. Magla. Poneki bljesak. Iznenadno sjecanje.
Stojimo na pola ulice, rastresam mu snijeg sa kose, smijem se, u daljini proradila ulicna svjetiljka.
Obala rijeke, zezamo se,
bacit cu te u snijeg!
Ne mozes me ni pomaknuti.
Gledaj!
Neces, ako idem ja, ides i ti!
Vrati mi kapu!
Hvata me za noge i nosi me. Derem se i govorim mu
Spusti me!
Ides sa mnom!
Spusta me, ponovo mi skida kapu, milimetrima udaljeni. Njegov dah na meni....
Farovi u daljini, auto. Sklanjamo se u stranu.
Stari hotel, led.
Past cu!
Neces, ja sam tu, gledaj.
Klize se niz stepenice, koje vise nisu stepenice, nego mala nizbrdica od leda.
Sad ti, hajde. Udaram u njega, smijemo se, drzi me cvrsto.
Park, pokusavam ga oboriti na snijeg, ali svojom jacinom ne bih ga uspjela ni dekoncentrisati. Obara me, drzi samo rukama u zraku.
Vjerujes li mi?
...Trebam li?
Ne bih ti nikad nista lose uradio.
Vjerujem ti.......
"Oko 10 sati navece. Jedva pisem, ruke su mi se smrzle. Bili smo vani i bilo je lijepo."
Sanjala sam te. Jakog i stabilnog. Cvrstih ramena, snaznog zagrljaja i opijajuceg parfema kojeg osjetih u tvojim grudima.
Ljeto i azurno more, kako ti naslanjam glavu u krilu, i da sjedimo na drvenoj klupi,
kako se smijem nekoj tvojoj sali i sanjarim u snu o sretnoj neobaveznoj vjecnosti s tobom.. a onda se probudih. i shvatih da silno zelim da te zagrlim.
"Ja te volim toliko da mi trepere kosti kad sam u tvojoj blizini."
-rece joj polu-drhtavim glasom jedne hladne zimske noci. Zapravo, vise je to bila snjezna kasna jesen,
nego kalendarska zima. Setali su po neociscenim setalistima, ispustajuci vidljive oblake izdaha pricajuci o dnevnim temama, sitnim tracevima, i gledajuci se u odrazu zaledjene male rijeke. ...ne zelim da te odvlacim daleko, rijeci poput bajke smiruju camotinju...
I savrseno svjetlo u daljini osvijetli im zaledjene osmijehe, on joj skide kapu, pomalo oprezno, zamrsi joj kosu, na njen uzvik nezadovoljstva, jos se vise nasmija,
poljubi je u desni ugao usana, i privi joj glavu uz svoju, na jos par trenutaka.
Pa, nema nikog. Mogu do jutra ostati medjusobno se grijuci tjelesnom toplinom
i pjevuseci si romanticne pjesme u uho.
Jos par koraka do njene zgrade, u njenim ocima odsjaj pahulja u njegovoj kosi, dok ih jos jednom rastresa, on je privija uz sebe nespretno, grije joj promrzle ruke svojim.
Ona ga poziva unutra.
Skida joj kapu vec na ulazu, na prvom stubistu i jaknu, drzi mu ruke na licu, ljubi ga dok unazad napamet hoda po dobro poznatim stepenicama, dolazi na treci sprat, smije se, odvaja ga od sebe dok trazi kljuceve po dzepovima, otvara ulazna vrata i dopusti da joj hladne usne nasloni na vrat..
Pravi mu toplu cokoladu i caj poslije toga, ljube se na sofi dok u pozadini svira pjesma s lokalnog radija...
Godinu dana nakon.
Njega nema na njenim ulaznim vratima, nema ga na setalistu, nema njegovog daha u zraku, nema njegovih usana na njenom vratu... Nema pjesme na radiju,
ni kasno-nocne poruke, nema saputanja na uho, nema ga danas. Nije ga bilo juce.
Nema ga. Njegovu sjenu jos uvijek moze promatrati negdje, na novim mjestima, s novim glumcima. Otiske u snijegu pravi neko drugi, neko drugi zauzima istu ulogu i novu interpretaciju, neko drugi ga voli vise, i bolje i ljepse.
Ali niko kao ona.
"And I don't know if I could stand another hand upon you
All I know is that I should
Because she will love you more than I could
She who dares to stand where I stood."
Vec mi je dosadilo da dobijam bitke i gubim ratove.
Oprostite na patetici. I sebi sam dosadila.
nema te danju u meni, nema te sve dok me neka bezazlena sitnica nevrijedna pomena
podsjeti na neki nevazan dogadjaj s tobom.
Nema te do trenutka kada zelim da zaspim, a sva krhkost u meni doziva tvoje ime.
Nisi dobra osoba. I nisam ni ja, otkad te znam.
Vatra ne plamti vise, ali neko zlo u meni me tjera da svaki dan
trazim po tom pepelu narandzastu zraku plamena, da je nadjem pa makar
samo da znam da je tu. Da imam cemu da se vratim,
mada nikada necu. Ali zenu valjda, najvise boli kad shvati da nije ostavila trag iza sebe.
Ni otisak karmina na kosulji, ni strastven ugriz na vratu, ni pismo ni sjecanje...
Nista ti nisam ostavila,
sto ja tvoje cuvam uz sebe.
I to je ono sto zivi sa mnom, na kraju. Sujeta.
Povrijedjen ponos.
I besane noci.
Evo zaklet’ ću se ja pred svima
svim na svijetu i svime što imam
da je nikad nisam htio
da je nisam volio
i da ne bolujem
pred svima se zaklinjem
pred svima, al’ pred
Bogom ne smijem.
da smo se voljeli manje
tko bi kome bio drag
sa zdrave distance
ne bi pali na detalje
da smo se voljeli polufatalno
da nismo snove primali stvarno
da smo se voljeli samo
Karakteru,
veceras mi falis !!
makar i prazne rijeci, koje cu sutra zazaliti.
vrati se, onaj stari ti. onaj lazljivi ti koji se trudio.
onaj ti koji mi je stvarao osmijeh na licu
koji nisam ni primjecivala. Fali mi.
Karakteru.
Nedostajes mi.
- Da snijeg pada, od danas do vjecnosti, da se sve kazaljke svijeta poklope u isti tren,
da se vrijeme vrati unazad i izbrise sve sto se desilo,
nikada vise, kao tad.
Nijedan decembar topliji, nijedan snijeg bijelji,
nijedna noc ugodnija. Nijedan ti bolji,
kao tad.
Da ljudi nestanu, da ostanu samo ulice prekrivene snijegom, narandzasto-zuta ulicna rasvjeta, da strah iscezne, da budemo tu mi. Da ostavljamo iste tragove u snijegu,
da citiramo iste pjesme, da rijeci imaju isto znacenje kao tad.
Kao tad,
nikada
vise
trebas mi ti.
veceras mi trebas, kad utihne noc i spusti plast svoj od olova. Trebas mi kad nemam kome. . Trebas mi ujutro, da si prvo sto vidim, ili prvo sto primjetim. Trebas mi, jer u tebi nalazim sigurnost. Makar i nepostojeca, ono si cemu se nadam.
Da s tobom otvorim prozore na vedrije dane. Da pustim da me opije zrak ranog proljeca pomijesan sa tvojim parfemom koji vec sada prepoznajem u mnostvu ljudi.
I tvoj glas, kako titra u blizini moga uha,
tvoj dodir tako nesiguran. A bas mi se svidja kako me smotano gledas.
...
There's still a little bit of your song in my ear
There's still a little bit of your words I long to hear
You step a little closer to me
So close that I can't see what's going on Love, it taught me to lie.
Nije to srce sto kuca, ne, to snovi stidljivo
kuckaju spolja da ih pustis unutra.
I rijesila sam, pratim samo svoju intuiciju. Zato, zagrli me. Pa bar da odglumimo,
posto glumiti oboje znamo. Pa mi reci rijec-dvije da se mazno privijem uz tebe. Pa mozda i da zaboravim zasto sam dosla do tebe.
Odlucno bjezim iz proslosti u tvoje narucje, i sve bih dala da je tako lako.
Danas me svaka sitnica dobije na prepad. Vrtlog emocija.
Danas sam naucila da je zatvoriti se u sebe najbolja taktika, mada nisam neki takticar.
Poznavala sam nekog takvog.
Ko zna sta radi.
Takticnog. Proracunatog.
Hladnog beskrajno.
I ne svidja mi se biti takticar, draze mi je biti naivna. Pa nek mi ide teze.
Pa nek mi dusa ne smrzne. Pa nek nisam neko takav.
Danas sam slaba. Postoji tisuce malih sitnica koje moram izgovoriti,
postoje milion kratkih dodira vrhovima prstiju koje moram dodirnuti.
I najradije bih se uvukla u necije krilo i zaspala danas.
Navila sat za nedjelju.
Danas bih svirala najtuzniju sonatu vijeka.
I plesala bih valcer u necijim rukama.
Nekog takvog.
Noc je vec uveliko po zimskom vremenu vladala, a jos ni sitni sati nisu bili.
Spustih se niz svoju ulicu, predjoh pustu raskrsnicu i pronadjoh svoj put do starog pozorista, u kojem je vec igrala neka predstava. Samo proba. Stadoh iza pozornice da pratim.
...
Ni rijeci izmedju nas. A u sebi smisljam milion malih recenica i besmislenih pitanja kojom bih prekinula sutnju i imala razlog da ga pogledam u oci. Predstava zavrsava, penjemo se uz stepenice, skoro istom brzinom uskladjeni jedno uz drugo. Sjedamo na potpuno razlicite strane.
I tako to biva s njim, ostavlja me da molim za par trenutaka bliskosti jer mi sve drazi postaje.
Tako to biva sa svakim.
I kroz dim cigarete imala sam osjecaj da me neko gleda,
da sam necija meta. A on je sjedio u sebe siguran,
i u svoje mjesto...
Pusti da jesen prodje, mozda ce u zimu biti lakse.
Lunjo, moj stari kofer opet mirise na sive ceste
A tvoja soba na mandarine i przen kesten.
rekla sam tad, i vise nikom i vise nikad, da znas.
oci me bole, mili. ne mogu vise da gledam kako mi izmice zadnje parce neba pod nogama. I ruke nekad same podju da te zagrle ali uzalud. Razum pobijedi, a da ti i ne primjetis da sam tu na trenutak bila spremna da se zaletim na svoje vjetrenjace.
ako ce mi biti lakse, zagrli me. uzmi me u narucje da me cuvas od te zime, grijat ce me tvoje tijelo, zagrli me, zagrli me. Zagrli me oko vrata, oluja se dize...
Zamisli da je ovo film. Dva sata i nesto vise savrsenog scenarija upleteno u nasim malim zivotima.
Scena I
Jesen, bas ovakva kakva je danas. Miholjsko oktobarsko ljeto, i decembarska hladnoca, sunce pred zimu. Vraca se sa sata klavira, jos uvijek u sebi reproducirajuci etidu koju je prvi put svirala. Razmisljala je i o njemu, svijetlom sejtanu koji joj se uvijek upetlja tamo gdje mu nije mjesto, posebno u mislima. Nije ga vidjela dugo. Ili bar dugo, u tinejdzerskim godinama, kada je sat vremena vec sat previse. U mislima je pomete bijeli audi, kojem je ona ocigledno smetala tako lutajuci na pola puta u sred bijela dana. Sklonila se na plocnik i stavila slusalice u usi. 'This is me swallowing my pride, Standing in front of you saying, "I'm sorry for that night"....'
Scena II
Cetiri sata ujutro. Poznata muzika je budi, nije sigurna da li sanja. Potrebno joj je par trenutaka da dodje sebi, i u trenutku kada dolazi do stola na kojem je mobitel, muzika se gasi. Propusten poziv.
Scena III
Nekoliko dana poslije. Vraca se sama kuci, kisa rominja. Pocinje da zuri, i na uglu blizu njene kuce, osjeti poznate korake. Instinktivno stade. Koraci se ubrzase, i ubrzo osjeti toplinu njegovog tijela i shvati da je dosao preblizu. Odmaknula se par centimetara, i on promrlja "Cao, djevojko". Suteci mu odgovori i uputi mu upitan pogled. Sta radis tu?
-Moram da pricam s tobom....
-Nemam ja sta pricati s tobom
-Pusti me da zavrsim, ti tvrdoglavi stvoru
-Hajde, reci vise, vidis da kisa pada.
-Falis mi i idiot sam...
-To sam vec cula.
-Daj, usuti vec jednom. Nedostajes mi eto to, tvoje prekidanje u sred rijeci
-To nije istina, uvijek si ti mene prekidao.
-Eto vidis! Ali nije u tome stvar, nedostaju mi razgovori s tobom, i ovo stajanje ludjacko na sred ceste, udarit ce nas auto, mala. I sta cemo onda, sta ces mami reci, otkud ti sa mnom?!
-Pa reci cu joj da smo isli na razlicitim stranama ulice, kao sto i jesmo! I osim toga, nece nas auto udariti.
Kisa je pocela nemilosrdno da udara od njihove jakne i bilo je jasno da ce se za par trenutaka pretvoriti u pljusak.
- Moram ici, kisa pada. - Ne idi jos, molim te.
- Zasto da ne idem?! Da stojim ovdje s tobom na kisi, zbog cega?! Koja je svrha?! Znam sta ces reci. Naucila sam vec. Stojis mi na putu, donosis mi nesrecu. Meni je dosta tvoje nesrece, volim te previse da bih te pustila opet unutra. Ne moze vise, ne ide to...
Naglo i iznenadno, priblizio je svoje usne kapljicama na njenim, i cvrsto i sigurno je spojio njene sa svojim. Nekoliko trenutaka. Ona se odvaja od njega, ociju punih suza, izusti. - Nemoj molim te, pusti me da odem.
- Ne zelim da te pustim.
- Mislis li da je meni lako?! Da skupljam razbijene djelice nas svaki put kad odes, i da ih lijepim svaki put kad se pozelis vratiti?! Mislis da mi je lako drzati na dusi tebe?! Mislis da mi je lako traziti trunku dobrog u tebi, nije mi lako i ne mogu vise! Ne mogu te gledati kako... Farovi sijaju u daljini, cuje se zvuk brisaca na autu, on je ljubi ovaj put malo njeznije, ali jos uvijek dovoljno odlucno da ona ne dolazi do razuma, skoro da se prepustila, i naglo se trgnula. - Idiote! Ne radi to, ozbiljna sam!! Kisa pada, i prehladit cu se! Bez ikakvih argumenata ostavljena, svjesna da se predala, opet prkosna da nastavi, sa suzama koje su se polako stapale sa kisom na njenom licu, poljubi ga njezno i nesigurno, nesvjesno i izvan ovog svijeta, zagrli ga svom snagom, i stade na nekoliko trenutaka.
Uhvati dah i izusti: Mrzim te.
On spremno, stavi joj ruke na lice, pocrvenjeli nosevi im se dotaknuse; -Volim te.
i kad te spominju, k'o da ranjavaju,
negdje duboko u meni ratnici marsiraju
i hoce da te spase, hoce da te vrate,
da te vrate u moj svijet.
Al' ne bih zaplakala, i ne bih pokleknula,
i ne bi mi suza niz obraze..
Ja tebe bona, volim, ti si, bona meni sve :)
Pa sad ti sebi skontaj sta ti sve lijepog zelim, a ja sam taj spisak uputila Nekom
ko zna kako da ga ispuni..
Merima, andjele, sretan ti dvadeset i treci oktobar, tvoj (i moj) dan.
(mada i 17. nije los kao datum.)
Nosio je sal. Neki taman, ne crn i ne jednobojan ali savrseno zavezan oko vrata
i ubacen ispod zimske jakne. Njemu nikad nije zima.
I zraci on, nekom svojom posebnom energijom, jeste da je klise, ali da li ste ikada upoznali osobu sa aureolom oko glave, a da to nije onaj andjeoski? Rekao je da cemo pricati, obecala sam mu.
Samo mi nekako nikad da se pronadjemo u istim talasima maste, nikako da savladamo ceznju koja nas oboje prati, i nikako da nam se poklope davno zapisane sudbine. A ja vjerujem, da ako covjek ima vise srodnih dusa, on je sigurno jedna od mojih. I to ona od blizih srcu.
Osvojio me sal, to cu ti reci nekada. I tvoj pogled, izmedju redaka neke domace drame, zaledjen i ugraviran da ostane..
I naprosto se tuga desi, jer naprosto si tu di jesi...
Do tog ćoška brojim korake...
A od tog ćoška dalje brojim poraze... Kad ljubav umre jedno žali... Kad ljubav umre jednom fali... I bome nije lako Obično uvek i sličnim danima prošlost se navali kao planina...
Na tom ću vrhu da sazrem
Jer samo s njega negde nazrem...
Nas...
Ja nemam nade, ti nemas stida. Nekada i toga bilo je...
Ali vjeruj neces naci mir, gdje god si krenuo
sve dok ti ne oprosti ovo srce sto si slomio
Hladno je, do svake koscice dopire neki sjeverac, uvlaci se u sitne pore i stvara pravu pometnju,
tu, izmedju kostiju i vena i arterija i onih malih crvenih krvnih zrnaca. Mada, po licnom misljenju, mislim da ipak najvise steti srcu, cudnom kruskolikom misicu koji se nalazi, tu negdje, na lijevoj strani grudi i boli kada se da nekom bas takvom, poput tebe, na koristenje. I sta kada se da? Kada se to lomljivo srce tacno vrati na mjesto, da li postoji tacan dan, mjesec i doba kada pocne da se uklapa tamo gdje je u pocetku bilo, i da se izlijeceno vrati? Stvar je u tome sto nema izlijecenog srca, niti vracanja nazad. Tamo je gdje je prvi put predano, i tamo ostaje. Izgradi sebi nove kule od pijeska, poredaj nove domine i nacrtaj sebi novo, najnovije srce, lomljivo i nevino, i nazalost, ubrzo slomljeno. Zivot, ili ko zna sta je. Ipak, ono o cemu sam imala namjeru pisati, je vise vezano za jesen, hladnocu koju sam zavoljela i koju vise od ljeta njegujem, i cinjenicu da sam veceras bila zahvalna sto nemam tako dobar vid, i sto te nisam dobro vidjela, i sto mogu da te gledam, a da te zapravo ne vidim, jer sam imala cudan osjecaj da i poneki tvoj slucajni pogled zaluta izmedju mase drugih ljudi, zaustavi se negdje blizu mene, zadrzi se par sekundi, mozda i manje, zatim brzo i nesigurno ode u neku prazninu. Kazem, dobro je da ne vidim dobro, jer bi tada sigurno vidjela da je praznina sve u sto ti zapravo gledas. I da je taj poziv koji upravo primas sigurno od nje, i da odlazis da joj pokazes kako to tvoje rijeci griju u ovako hladnoj noci.
Znam da je jesen, i datumi na kalendaru se slazu sa pozutjelim oslabljelim liscem, i znam posto sam prozivjela jos jednu jesen slicnu ovoj. Ali danasnji dan nikako nije jesenji. Danasnji dan cu upamtiti kao proljece, slabo i tuzno, promjenjivo i prohladno, rano proljece. Sunce na zalasku, i temperatura tek dovoljna za tanki dzempercic i ruke u dzepovima hlaca. Poneka ptica na obzoru, u daljini neka nepoznata muzika, svaka sitnica, svaki detalj i boja pozlaceni uspomenama. Taj par, sto hoda bas tom pustom ulicom, ti njeni prsti obavijeni oko njegovih, cvrsto stisnuti i tako drzani sve dok im ruke ponovo nisu dobile boju. Pokusava da joj ugrije promrzle ruke, i dopusta mu to, privija se uz njega, steze ga jace, dajuci mu do znanja da ne postoji mjesto na kojem bi radije bila od ovog na kojem je sada, i ne postoje joj draze ruke koje bi je grijale od njegovih, da mu vjeruje do krajnje granice. Postaje hladnije, vedar dan se pretvara u svjezu noc, a on je tu, stoji nekoliko milimetara udaljen od njenog naivnog lica, pokusava da joj nacrta osmijeh na licu, oprezno i njezno, kao da se boji da ce se za trenutak odmaci od njega. Melodicnim i uvjezbanim glasom joj sapuce neke drage rijeci, ona mu povjerova, zakikota se, i vrati izgubljenu hladnocom boju u obrazima. Pokaza mu dvije-tri tek stvorene sitne bore iza oka, privi ga uz sebe kao plisanu igracku, i bez rijeci, zaustavise vrijeme. Tu, na toj pustoj raskrsnici, u tom kratkom trenutku sutnje i mira, zavoljela ga je onako neopisivo i neobjasnjivo. Ne filmski, ne stvarno i ne zauvijek, ali dovoljno da je svaka raskrsnica, svaka pusta ulica i svaki par koji ugleda na ulici podsjeca na njega. Proljece, jer jesen je nista drugo nego raznobojna kopija tuge. A danasnji dan i ovaj prizor, uvjerena sam - a vi slobodno mozete da me razuvjerite, nije tuga.
Ponedeljak je pred vratima
al' niko ne sme ni da ga pomene
i ljubimo se, ljubimo se satima
sve dok nas jutro ne opomene
Bože, koliko je volim
Spavaš na mome ramenu
umesto jastuka sam ti ga ponudio
ja se ne usuđujem da dišem
da te slučajno ne bih probudio
Bože, koliko je volim
Iako davno su nestale veze sto spajale su nas
iako davno izbrisane su rijeci i ne pamtim ti glas..
Iako davno vec zaborav te skrio i dodir tvoj je stran...
samo suti.
Hladno je, udisem melanholiju. Ovo ne moze izaci na dobro.
Pomislis li, tugo moja, kako bi bilo da se nista nije desilo?
Da li bi mi nedostajalo? Kako bi bilo da sam krenula nekim drugim putem,
da me crveno svjetlo zaustavilo? Da nisam opijena nekim laznim opojnim mirisima
zalutala, da nisam ostavljena tu gdje jesam. Ni koraka dalje.
Tu, dole nize niz ulicu, izbrojeni su zadnji koraci... jedan, dva, pet.
Nisam se ni ja okrenula. Simbolika, ili ko zna sta je, od tog dana sve je pomalo stalo. Ne znam da li mi nedostaje to okretanje Zemlje, ili nebo pod nogama,
jer ne sjecam se vise, ni kako je bilo. Izblijedilo je, moje proljece.
Dani poput ovog, ili onog juce, ali ne onog sutra, jos uvijek pomisljaju.. kako bi bilo, tugo moja? Da li me drzi iluzija lijepoga, Ili slijepoga? Duboka je voda, daleko su obale..
kad podignem glavu, jos je dalek Sunca sjaj
Nase svadje. I cutanje, i moji teatralni odlasci. I ovo vrijeme,
jesensko, proljetno. I mirenje nase.. Nasmijavati te.
Budjenje radi sitnica. Da sam ti prvo sto vidis ujutro. I zadnje prije spavanja.
I osjecaj tvoje blizine.
..nisi bio dobar prema meni, nikad nisi bio moj.
Jesen je najbudalastija tuga među tugama.
Sasvim mala, mala zabludela subota
Sa žiponom od taftanog praskozorja
I brošem uličnog fenjera od prekoputa.
...
